osjetis li dno na kojem stojis, dotakla si ga..

Onda kad' nije znala šta da kaže, šutila je. Gradila je zidove od neizrečenih riječi, bijesna na cijeli svijet. Nije se pronalazila ni u jednoj ''stvarnosti'', koju je sama tkala. Pravila je čuda, iako u njih nije vjerovala.
One riječi koje bi i izrekla bile su prazne, a tako tople. Ipak, u najhladnijim noćima, ona je šutila.
Trpila je pritisak okoline, koračala je, a nije se pomakla s' mjesta. Pogledom je trazila dno, trazila je kraj. A nije ga bilo, samo bi padala dublje.
S' glavom naslonjenom na zid pričala je sebi. Popunjavala je tišinu.
Imala je neku prokletu želju da se probudi, da zakorači, a da je zapravo toga svjesna.
Živjela je po onom': "Budi svoj, ljudi te i onako neće voljeti".
Osmijehom je skrivala svoje probleme, a onda ih istim rušila.Sve do jednog trenutka. Nakon kojeg, nikad, nije mogla izgovoriti ni jedno obično ime, a da njeno lice nije prekrila tama, tišina. I da se njene oči nisu zasjajile, a pogled nije izgubio. U onoj dubini, u koju bi kasnije tonula, sama. Možda se i nije uklapala u one okvire njene stvarnosti, ali u tu dubinu bi se savršeno uklopila. Došlo bi joj muka od svih stvari koje je osjećala, i još gore, onih koje nije.
Zajedno s' njim izblijedio je osmijeh kojim bi ugasila one svoje misli, koje su joj punile glavu, ona silna očekivanja, koja su joj nametali, uništio je njen izlaz iz stvarnosti koja joj nije pripadala.
I da, potiskivala je sve duboko u sebe. Sama je pravila onu svoju dubinu u kojoj se tako dobro pronašla.
Upoznala je ljude, i iskrene i lažne, a nikad' takvima nije postala.
Jedino lažno na njoj, bio je onaj osmijeh koji je nosila dok je bila s njim, dok ga je gledala iz drugog ugla sobe, i vidjela ga onako kako niko nije. A jedino iskreno na njoj, bio je pogled, kojim ga je gledala.
Klela je dane u kojima bi šutila, u kojima bi krila svoje riječi. Njen razum bi joj govorio jedno, a njena 'dubina' nešto sasvim drugo. I tako bi se  borila s' njima, dok nije dotaknula dno, i u tom trenutku nije imala ništa više za reći, osim običnog: "Sad razumijem..''.
Na kraju, koračala je slijepa,izgubljena ali svjesna svoje okoline.

ne uklapas se u okvire ove stvarnosti, ili to samo ne zelis?

-''Nikada zapravo nisam došla do kraja. I nije mi ovo samo donijelo vrijeme, mi jesmo. Nesigurno, a istovremeno, puna čežnje, dotaknula bih granicu između samoće i apsolutno ničega. I sve ono što mi je bilo nešto, postalo bi ništa. I svaka sljedeća riječ rušila bi se pod onim drhtavim glasom koji nikad prije nisam čula, niti osjetila. Nisu moje nebo ni prekrili sivi oblaci, nego nešto drugo. Tamna tišina. Okreneš se u jednom trenutku, pogledaš, sve je tu, a ničega nema...''

-''I?''

-''I, ne staneš. Ne razmisliš. Zakoračiš u nešto, bez imalo straha, samoće, osjećaja.. Sve se ponovo izjalovi u nedefinisanu prazninu. I nemaš šta, i nemaš kud, i nemaš kome ni da hoćeš. Osjećaš li još uvijek svaki dodir, sjećaš li se svake riječi? Trošiš li još uvijek vrijeme na neispričane bajke, neizrečene riječi i nedokučene istine? - Pitaš se, a znaš. Osjetiš i sjećaš. I nema veće kazne.''
-''Koji je tvoj problem?''
-''Stvarnost. Ova naša, izgubljena. Trenutak u kome su se maštanja pretvorila u očekivanja. Trenutak u kome šutiš, ali si već razumio pogled. I dok šutimo, mi imamo o čemu, dok  sve ostalo je prazno. Suze ti dođu tako lako i ti prekršiš ono obećanje. Tišina. Samo još možeš čuti kako negdje ispod tebe, na pod, padne kap, i osjetiš razmazanu maskaru na svojim obrazima. Nisi ni trepnula, a već rukom brišeš lice, uvjerena da ćeš time obrisati i sva ona sjećanja koja te toliko bole. Uvjerena da ćeš time sakriti strah koji ti vidi u očima, a ustvari, samo drhtaj one iste ruke, koja je posegnula ka licu, te odao. Kada shvatiš da je to besmisleno i da od tog' trenutka nema dalje, nadaš se onom' starom..Da on ne vidi niti jedan tvoj pokret, da ne osjeti ni jedan tvoj uzdah, da ne umije da shvati tvoju tišinu...I eto šta ti je donijelo ono tvoje vrijeme.. Puna si suvišnih nadanja, pitanja.. Sve ti je jasno i onda kad nije. Ti sjajiš, a u sebi nosiš mrak, ne uklapaš se u okvire! Prepoznaš se u tuđim očima, onda se okreneš i odeš.''

-''Ne razumijem..''

-''Ali hoćeš..''