.. "ja sam bila i dovoljno zgažena, a ko sam ja da nekog gazim?"

Znala sam pogledati u nebo i ne vidjeti ništa 'sem oblaka. Al' bilo je onih dana kad sam znala pogledat' i vidjeti i lica i uspomene i trenutke, a najprije sebe. I tako je bilo dana kad sam znala umrijeti iznutra, a da niko ni ne primjeti. Kažu da je svjetlo uvijek na kraju tunela, šta ako hodam puno dublje ispod zemlje?
Gdje da samo počnem, počnem ponovo, nešto novo.. Koga da tražim? Ja više nemam nikog' da me uhvati kad padnem.
A onda joj otvorim vrata, ponovo, ne treba ni da joj kažem da uđe, ona zna. Zašto ljudi nisu kao ova tuga? Zašto kad im vrata otvoriš oni lupaju njima, zatvaraju ih i otvaraju, onako kako oni hoće. Zar bi ova tuga ušla da zna da tu nema šta tražiti? Ne bi, al' ima itekako. Onda, kad bude htjela otići, ne ode jer se zasitila, jer joj je dosta, jer su joj dosadile suze, ona ode jer više nema mjesta za nju, ona osjeti kad da ode i nikad, al' nikad, ne ode, a da te ne ostavi sretnog. Zašto, vi, ljudi? Da tuga zna, i ona bi pustila suzu nad ovom našom sudbinom, da zna, savladala bi samu sebe.. 
Većinu vremena, nakon tog', samo jednog trenutka, hodala bih sagete glave. Nisam mogla pogledati gore kad sam znala da je ono što je 'gore' ustvari 'moje dole'. Gledala sam u lišće po cesti, izbjegavajući da stanem na njih, ja sam bila i dovoljno zgažena, a ko sam ja da nekog gazim?
Pogledala bi sa strane i vidjela kako ih drugi gaze. Onako bezosjećajno, bez imalo savjesti, kao da gaze sve one koji su zgazili njih. Tad' sam shvatila. I ja ću, jednog' dana, gaziti to isto lišće jednako ravnodušno kao i oni, proklinjati one koje u mislima ubijam. 
Ostanu ti uspomene. A šta su uspomene nego hodnici u vlastitoj glavi, kojim lutamo kad nemamo kud. Najgore ti bude kad se pretvore u labirint, pa ni tamo, ni 'vamo. Hodaš, tražiš izlaz i kad misliš da si ga našao vratiš se u neki hodnik koji te zaboli kao ni jedna ulica do sad. Sve se pretvori u nešto što ne možeš jednostavno ignorisati, ono nešto što uvijek boli iznova i jednakom jačinom. I lažu nas kad kažu da onda kad ne možemo spavat' budni smo u tuđim snovima. Koliko to onda mene lažnih osoba sanja? Kol'ko noći, evo ni ne brojim..
Ovaj život te nauči da vjeruješ samo onima koji vide tugu iza osmijeha, ljubav iza ljutnje i razlog tvojoj šutnji.. 

osjetis li dno na kojem stojis, dotakla si ga..

Onda kad' nije znala šta da kaže, šutila je. Gradila je zidove od neizrečenih riječi, bijesna na cijeli svijet. Nije se pronalazila ni u jednoj ''stvarnosti'', koju je sama tkala. Pravila je čuda, iako u njih nije vjerovala.
One riječi koje bi i izrekla bile su prazne, a tako tople. Ipak, u najhladnijim noćima, ona je šutila.
Trpila je pritisak okoline, koračala je, a nije se pomakla s' mjesta. Pogledom je trazila dno, trazila je kraj. A nije ga bilo, samo bi padala dublje.
S' glavom naslonjenom na zid pričala je sebi. Popunjavala je tišinu.
Imala je neku prokletu želju da se probudi, da zakorači, a da je zapravo toga svjesna.
Živjela je po onom': "Budi svoj, ljudi te i onako neće voljeti".
Osmijehom je skrivala svoje probleme, a onda ih istim rušila.Sve do jednog trenutka. Nakon kojeg, nikad, nije mogla izgovoriti ni jedno obično ime, a da njeno lice nije prekrila tama, tišina. I da se njene oči nisu zasjajile, a pogled nije izgubio. U onoj dubini, u koju bi kasnije tonula, sama. Možda se i nije uklapala u one okvire njene stvarnosti, ali u tu dubinu bi se savršeno uklopila. Došlo bi joj muka od svih stvari koje je osjećala, i još gore, onih koje nije.
Zajedno s' njim izblijedio je osmijeh kojim bi ugasila one svoje misli, koje su joj punile glavu, ona silna očekivanja, koja su joj nametali, uništio je njen izlaz iz stvarnosti koja joj nije pripadala.
I da, potiskivala je sve duboko u sebe. Sama je pravila onu svoju dubinu u kojoj se tako dobro pronašla.
Upoznala je ljude, i iskrene i lažne, a nikad' takvima nije postala.
Jedino lažno na njoj, bio je onaj osmijeh koji je nosila dok je bila s njim, dok ga je gledala iz drugog ugla sobe, i vidjela ga onako kako niko nije. A jedino iskreno na njoj, bio je pogled, kojim ga je gledala.
Klela je dane u kojima bi šutila, u kojima bi krila svoje riječi. Njen razum bi joj govorio jedno, a njena 'dubina' nešto sasvim drugo. I tako bi se  borila s' njima, dok nije dotaknula dno, i u tom trenutku nije imala ništa više za reći, osim običnog: "Sad razumijem..''.
Na kraju, koračala je slijepa,izgubljena ali svjesna svoje okoline.