trazis nesto novo, nadjes, i znas kad je vrijeme da pustis..

Smijem se jer da to ne radim pitali bi šta je. I moj osmijeh kaže da sam posložila sve, da prošla sam sve, već. Ali taj vaš način na koji gledate svijet, tako je pogrešan i nikada se niste pitali koliko slomljenih srca ste nasmijali!?
Volim samo noć, i ne razmišljam dobro dok svi ostali razmišljaju. Jedino tad' možeš na glas misliti o svemu i da niko ne sudi. Tad' svi sanjaju svoje, ja sanjam i njihovo. I one noći koje bi trebale zauvijek da traju, prođu, a da se ne okreneš. I nije to ni tužno, kol'ko boli.
Ne vjerujem u greške, samo da ljudi naprave zbrku od svega. Onda kad sam sama, vidim prave stvari. Jer meni kad zafali snage, ja samo pustim.
Sjetim se svake noći u kojoj sam pala. Rasula se na svaki komadić koji jesam. Sklopim oči i kad otvorim odma' spustim pogled. Vidim sve ono što vuče me dole, dignem glavu i vidim sve one koji idu dole. I, i dalje stojim. Znaš, nikad' prije nisam bila koračala sama, al' ja sam se nekako baš uklopila u tišinu. I tako gledam u tišinu, a slušam tamu. I slomim svaki herc zvuka što čujem dok spominju se ista imena, isti događaji, iste uspomene. Ostavila sam ih iza. Vrijeme nikad' nije bilo na mojoj strani, a nisam ni ja na njegovoj. Pa smo se nekako tako i rastali.
Teško je ignorisati kad osjetiš nešto što nikad' nisi. A navikla sam na to.
Dođeš do onog' kad shvatiš. Shvatiš da je sve u stvari prazno, da su prazni ovi zidovi oko tebe, svaka riječ, svi ljudi. Sve ih možeš pročitati.
Obećaš sebi da si od sutra nova osoba, al' sljedećeg jutra shvatiš da ne možeš pobjeći od sebe, da se ljudi ne mijenjaju preko noći, da ne možeš da odeš iz svoje kože.
Ljudi su nesigurni, a to je najveći problem! I slažem, jer neću da znaju koliko ne osjećam..

osjetis li dno na kojem stojis, dotakla si ga..

Onda kad' nije znala šta da kaže, šutila je. Gradila je zidove od neizrečenih riječi, bijesna na cijeli svijet. Nije se pronalazila ni u jednoj ''stvarnosti'', koju je sama tkala. Pravila je čuda, iako u njih nije vjerovala.
One riječi koje bi i izrekla bile su prazne, a tako tople. Ipak, u najhladnijim noćima, ona je šutila.
Trpila je pritisak okoline, koračala je, a nije se pomakla s' mjesta. Pogledom je trazila dno, trazila je kraj. A nije ga bilo, samo bi padala dublje.
S' glavom naslonjenom na zid pričala je sebi. Popunjavala je tišinu.
Imala je neku prokletu želju da se probudi, da zakorači, a da je zapravo toga svjesna.
Živjela je po onom': "Budi svoj, ljudi te i onako neće voljeti".
Osmijehom je skrivala svoje probleme, a onda ih istim rušila.Sve do jednog trenutka. Nakon kojeg, nikad, nije mogla izgovoriti ni jedno obično ime, a da njeno lice nije prekrila tama, tišina. I da se njene oči nisu zasjajile, a pogled nije izgubio. U onoj dubini, u koju bi kasnije tonula, sama. Možda se i nije uklapala u one okvire njene stvarnosti, ali u tu dubinu bi se savršeno uklopila. Došlo bi joj muka od svih stvari koje je osjećala, i još gore, onih koje nije.
Zajedno s' njim izblijedio je osmijeh kojim bi ugasila one svoje misli, koje su joj punile glavu, ona silna očekivanja, koja su joj nametali, uništio je njen izlaz iz stvarnosti koja joj nije pripadala.
I da, potiskivala je sve duboko u sebe. Sama je pravila onu svoju dubinu u kojoj se tako dobro pronašla.
Upoznala je ljude, i iskrene i lažne, a nikad' takvima nije postala.
Jedino lažno na njoj, bio je onaj osmijeh koji je nosila dok je bila s njim, dok ga je gledala iz drugog ugla sobe, i vidjela ga onako kako niko nije. A jedino iskreno na njoj, bio je pogled, kojim ga je gledala.
Klela je dane u kojima bi šutila, u kojima bi krila svoje riječi. Njen razum bi joj govorio jedno, a njena 'dubina' nešto sasvim drugo. I tako bi se  borila s' njima, dok nije dotaknula dno, i u tom trenutku nije imala ništa više za reći, osim običnog: "Sad razumijem..''.
Na kraju, koračala je slijepa,izgubljena ali svjesna svoje okoline.