.. "ja sam bila i dovoljno zgažena, a ko sam ja da nekog gazim?"

Znala sam pogledati u nebo i ne vidjeti ništa 'sem oblaka. Al' bilo je onih dana kad sam znala pogledat' i vidjeti i lica i uspomene i trenutke, a najprije sebe. I tako je bilo dana kad sam znala umrijeti iznutra, a da niko ni ne primjeti. Kažu da je svjetlo uvijek na kraju tunela, šta ako hodam puno dublje ispod zemlje?
Gdje da samo počnem, počnem ponovo, nešto novo.. Koga da tražim? Ja više nemam nikog' da me uhvati kad padnem.
A onda joj otvorim vrata, ponovo, ne treba ni da joj kažem da uđe, ona zna. Zašto ljudi nisu kao ova tuga? Zašto kad im vrata otvoriš oni lupaju njima, zatvaraju ih i otvaraju, onako kako oni hoće. Zar bi ova tuga ušla da zna da tu nema šta tražiti? Ne bi, al' ima itekako. Onda, kad bude htjela otići, ne ode jer se zasitila, jer joj je dosta, jer su joj dosadile suze, ona ode jer više nema mjesta za nju, ona osjeti kad da ode i nikad, al' nikad, ne ode, a da te ne ostavi sretnog. Zašto, vi, ljudi? Da tuga zna, i ona bi pustila suzu nad ovom našom sudbinom, da zna, savladala bi samu sebe.. 
Većinu vremena, nakon tog', samo jednog trenutka, hodala bih sagete glave. Nisam mogla pogledati gore kad sam znala da je ono što je 'gore' ustvari 'moje dole'. Gledala sam u lišće po cesti, izbjegavajući da stanem na njih, ja sam bila i dovoljno zgažena, a ko sam ja da nekog gazim?
Pogledala bi sa strane i vidjela kako ih drugi gaze. Onako bezosjećajno, bez imalo savjesti, kao da gaze sve one koji su zgazili njih. Tad' sam shvatila. I ja ću, jednog' dana, gaziti to isto lišće jednako ravnodušno kao i oni, proklinjati one koje u mislima ubijam. 
Ostanu ti uspomene. A šta su uspomene nego hodnici u vlastitoj glavi, kojim lutamo kad nemamo kud. Najgore ti bude kad se pretvore u labirint, pa ni tamo, ni 'vamo. Hodaš, tražiš izlaz i kad misliš da si ga našao vratiš se u neki hodnik koji te zaboli kao ni jedna ulica do sad. Sve se pretvori u nešto što ne možeš jednostavno ignorisati, ono nešto što uvijek boli iznova i jednakom jačinom. I lažu nas kad kažu da onda kad ne možemo spavat' budni smo u tuđim snovima. Koliko to onda mene lažnih osoba sanja? Kol'ko noći, evo ni ne brojim..
Ovaj život te nauči da vjeruješ samo onima koji vide tugu iza osmijeha, ljubav iza ljutnje i razlog tvojoj šutnji..