.. "ja sam bila i dovoljno zgažena, a ko sam ja da nekog gazim?"

Znala sam pogledati u nebo i ne vidjeti ništa 'sem oblaka. Al' bilo je onih dana kad sam znala pogledat' i vidjeti i lica i uspomene i trenutke, a najprije sebe. I tako je bilo dana kad sam znala umrijeti iznutra, a da niko ni ne primjeti. Kažu da je svjetlo uvijek na kraju tunela, šta ako hodam puno dublje ispod zemlje?
Gdje da samo počnem, počnem ponovo, nešto novo.. Koga da tražim? Ja više nemam nikog' da me uhvati kad padnem.
A onda joj otvorim vrata, ponovo, ne treba ni da joj kažem da uđe, ona zna. Zašto ljudi nisu kao ova tuga? Zašto kad im vrata otvoriš oni lupaju njima, zatvaraju ih i otvaraju, onako kako oni hoće. Zar bi ova tuga ušla da zna da tu nema šta tražiti? Ne bi, al' ima itekako. Onda, kad bude htjela otići, ne ode jer se zasitila, jer joj je dosta, jer su joj dosadile suze, ona ode jer više nema mjesta za nju, ona osjeti kad da ode i nikad, al' nikad, ne ode, a da te ne ostavi sretnog. Zašto, vi, ljudi? Da tuga zna, i ona bi pustila suzu nad ovom našom sudbinom, da zna, savladala bi samu sebe.. 
Većinu vremena, nakon tog', samo jednog trenutka, hodala bih sagete glave. Nisam mogla pogledati gore kad sam znala da je ono što je 'gore' ustvari 'moje dole'. Gledala sam u lišće po cesti, izbjegavajući da stanem na njih, ja sam bila i dovoljno zgažena, a ko sam ja da nekog gazim?
Pogledala bi sa strane i vidjela kako ih drugi gaze. Onako bezosjećajno, bez imalo savjesti, kao da gaze sve one koji su zgazili njih. Tad' sam shvatila. I ja ću, jednog' dana, gaziti to isto lišće jednako ravnodušno kao i oni, proklinjati one koje u mislima ubijam. 
Ostanu ti uspomene. A šta su uspomene nego hodnici u vlastitoj glavi, kojim lutamo kad nemamo kud. Najgore ti bude kad se pretvore u labirint, pa ni tamo, ni 'vamo. Hodaš, tražiš izlaz i kad misliš da si ga našao vratiš se u neki hodnik koji te zaboli kao ni jedna ulica do sad. Sve se pretvori u nešto što ne možeš jednostavno ignorisati, ono nešto što uvijek boli iznova i jednakom jačinom. I lažu nas kad kažu da onda kad ne možemo spavat' budni smo u tuđim snovima. Koliko to onda mene lažnih osoba sanja? Kol'ko noći, evo ni ne brojim..
Ovaj život te nauči da vjeruješ samo onima koji vide tugu iza osmijeha, ljubav iza ljutnje i razlog tvojoj šutnji.. 

ne uklapas se u okvire ove stvarnosti, ili to samo ne zelis?

-''Nikada zapravo nisam došla do kraja. I nije mi ovo samo donijelo vrijeme, mi jesmo. Nesigurno, a istovremeno, puna čežnje, dotaknula bih granicu između samoće i apsolutno ničega. I sve ono što mi je bilo nešto, postalo bi ništa. I svaka sljedeća riječ rušila bi se pod onim drhtavim glasom koji nikad prije nisam čula, niti osjetila. Nisu moje nebo ni prekrili sivi oblaci, nego nešto drugo. Tamna tišina. Okreneš se u jednom trenutku, pogledaš, sve je tu, a ničega nema...''

-''I?''

-''I, ne staneš. Ne razmisliš. Zakoračiš u nešto, bez imalo straha, samoće, osjećaja.. Sve se ponovo izjalovi u nedefinisanu prazninu. I nemaš šta, i nemaš kud, i nemaš kome ni da hoćeš. Osjećaš li još uvijek svaki dodir, sjećaš li se svake riječi? Trošiš li još uvijek vrijeme na neispričane bajke, neizrečene riječi i nedokučene istine? - Pitaš se, a znaš. Osjetiš i sjećaš. I nema veće kazne.''
-''Koji je tvoj problem?''
-''Stvarnost. Ova naša, izgubljena. Trenutak u kome su se maštanja pretvorila u očekivanja. Trenutak u kome šutiš, ali si već razumio pogled. I dok šutimo, mi imamo o čemu, dok  sve ostalo je prazno. Suze ti dođu tako lako i ti prekršiš ono obećanje. Tišina. Samo još možeš čuti kako negdje ispod tebe, na pod, padne kap, i osjetiš razmazanu maskaru na svojim obrazima. Nisi ni trepnula, a već rukom brišeš lice, uvjerena da ćeš time obrisati i sva ona sjećanja koja te toliko bole. Uvjerena da ćeš time sakriti strah koji ti vidi u očima, a ustvari, samo drhtaj one iste ruke, koja je posegnula ka licu, te odao. Kada shvatiš da je to besmisleno i da od tog' trenutka nema dalje, nadaš se onom' starom..Da on ne vidi niti jedan tvoj pokret, da ne osjeti ni jedan tvoj uzdah, da ne umije da shvati tvoju tišinu...I eto šta ti je donijelo ono tvoje vrijeme.. Puna si suvišnih nadanja, pitanja.. Sve ti je jasno i onda kad nije. Ti sjajiš, a u sebi nosiš mrak, ne uklapaš se u okvire! Prepoznaš se u tuđim očima, onda se okreneš i odeš.''

-''Ne razumijem..''

-''Ali hoćeš..''