trazis nesto novo, nadjes, i znas kad je vrijeme da pustis..

Smijem se jer da to ne radim pitali bi šta je. I moj osmijeh kaže da sam posložila sve, da prošla sam sve, već. Ali taj vaš način na koji gledate svijet, tako je pogrešan i nikada se niste pitali koliko slomljenih srca ste nasmijali!?
Volim samo noć, i ne razmišljam dobro dok svi ostali razmišljaju. Jedino tad' možeš na glas misliti o svemu i da niko ne sudi. Tad' svi sanjaju svoje, ja sanjam i njihovo. I one noći koje bi trebale zauvijek da traju, prođu, a da se ne okreneš. I nije to ni tužno, kol'ko boli.
Ne vjerujem u greške, samo da ljudi naprave zbrku od svega. Onda kad sam sama, vidim prave stvari. Jer meni kad zafali snage, ja samo pustim.
Sjetim se svake noći u kojoj sam pala. Rasula se na svaki komadić koji jesam. Sklopim oči i kad otvorim odma' spustim pogled. Vidim sve ono što vuče me dole, dignem glavu i vidim sve one koji idu dole. I, i dalje stojim. Znaš, nikad' prije nisam bila koračala sama, al' ja sam se nekako baš uklopila u tišinu. I tako gledam u tišinu, a slušam tamu. I slomim svaki herc zvuka što čujem dok spominju se ista imena, isti događaji, iste uspomene. Ostavila sam ih iza. Vrijeme nikad' nije bilo na mojoj strani, a nisam ni ja na njegovoj. Pa smo se nekako tako i rastali.
Teško je ignorisati kad osjetiš nešto što nikad' nisi. A navikla sam na to.
Dođeš do onog' kad shvatiš. Shvatiš da je sve u stvari prazno, da su prazni ovi zidovi oko tebe, svaka riječ, svi ljudi. Sve ih možeš pročitati.
Obećaš sebi da si od sutra nova osoba, al' sljedećeg jutra shvatiš da ne možeš pobjeći od sebe, da se ljudi ne mijenjaju preko noći, da ne možeš da odeš iz svoje kože.
Ljudi su nesigurni, a to je najveći problem! I slažem, jer neću da znaju koliko ne osjećam..