ljudi kojima sunce nedostaje samo kad' padne snijeg..

Poznata lica, svako sa svojom pričom i dijelom tuđe. Dijelom priče ostavljene sa nedovršenim rečenicama, u svakoj fale one nikad neizrečene riječi, skrivene istine, zabranjeni pogledi, sve ono što se dešavalo sa strane, u nekom potpuno drugom dijelu, neke potpuno druge priče. Stranice koje bi ostavili praznima, dok smo previše zaokupljeni pričanjem one nove priče, one potpuno druge priče na nekim potpuno novim listovima. I sjećanje je najgore. Imaš svaku priču pred sobom, a ne možeš dotaknuti ni stranice,  ni riječi, ni osjećaje.
Jer mi smo ljudi koji se boje izgubiti ono što nemaju. Ljudi koji lome sve pred sobom za sreću koju misle da zaslužuju. Mi smo ljudi koji vole samo trenutno. I, na kraju dana, ljudi koji ne zaboravljaju.
Ako pred sobom jasno vidiš sve onako kako jeste, znaš, da u ovom gradu su samo siluete, beživotna lica koja viđaš svaki dan. Čije priče si nekad' pričao. A, ipak, mi smo nekako navikli da budemo ono što su nam uvijek govorili da jesmo. Mislimo da smo ljudi, tako su nam i govorili, tako nas uvijek učili, a nikada nisu rekli kako biti čovjek. I samo to smo i postali, ništa više nego, ljudi.
Sad, tako pusti, tako prazni i tako potonuli, kad boli, kažemo da će proći. Radujemo se činjenicama koje su nam isto tako uvijek govorili, činjenicama na koje smo navikli - kad je teško, proći će. Da će svaka tuga otići, svaki osjećaj zbog kojeg toneš. Zašto onda proklinjemo sve one koji odlaze? Zašto nas boli kad prolaze stvari koje želimo da ostanu? Kad proći ćeš i ti, a i ja, zajedno s' tobom. I ti napuštaš priče koje si započeo, tek tako. Nije ti dosadilo, nisi se umorio, nije priča ni gotova, a odlaziš. Puniš one prazne stranice druge priče, jednostavno jer je to ono na šta smo navikli, a navika je čudna.
Mi idemo dublje ispod kože, tražimo one neprežaljene dodire. Daleko iza očiju, one zabranjene poglede. I, slušamo se kroz vrijeme, gledamo se, tražimo se. Onog' sebe kojeg smo negdje, na nekim stranicama, izgubili.
Ovdje vidiš ono što želiš, a i ono što ne želiš. Vidiš. Moraš. Jer da ne vidiš, opekao bi se. A opekneš li se jednom, opeći ćeš se opet. Jednom kad si tu, ostaješ.

trazis nesto novo, nadjes, i znas kad je vrijeme da pustis..

Smijem se jer da to ne radim pitali bi šta je. I moj osmijeh kaže da sam posložila sve, da prošla sam sve, već. Ali taj vaš način na koji gledate svijet, tako je pogrešan i nikada se niste pitali koliko slomljenih srca ste nasmijali!?
Volim samo noć, i ne razmišljam dobro dok svi ostali razmišljaju. Jedino tad' možeš na glas misliti o svemu i da niko ne sudi. Tad' svi sanjaju svoje, ja sanjam i njihovo. I one noći koje bi trebale zauvijek da traju, prođu, a da se ne okreneš. I nije to ni tužno, kol'ko boli.
Ne vjerujem u greške, samo da ljudi naprave zbrku od svega. Onda kad sam sama, vidim prave stvari. Jer meni kad zafali snage, ja samo pustim.
Sjetim se svake noći u kojoj sam pala. Rasula se na svaki komadić koji jesam. Sklopim oči i kad otvorim odma' spustim pogled. Vidim sve ono što vuče me dole, dignem glavu i vidim sve one koji idu dole. I, i dalje stojim. Znaš, nikad' prije nisam bila koračala sama, al' ja sam se nekako baš uklopila u tišinu. I tako gledam u tišinu, a slušam tamu. I slomim svaki herc zvuka što čujem dok spominju se ista imena, isti događaji, iste uspomene. Ostavila sam ih iza. Vrijeme nikad' nije bilo na mojoj strani, a nisam ni ja na njegovoj. Pa smo se nekako tako i rastali.
Teško je ignorisati kad osjetiš nešto što nikad' nisi. A navikla sam na to.
Dođeš do onog' kad shvatiš. Shvatiš da je sve u stvari prazno, da su prazni ovi zidovi oko tebe, svaka riječ, svi ljudi. Sve ih možeš pročitati.
Obećaš sebi da si od sutra nova osoba, al' sljedećeg jutra shvatiš da ne možeš pobjeći od sebe, da se ljudi ne mijenjaju preko noći, da ne možeš da odeš iz svoje kože.
Ljudi su nesigurni, a to je najveći problem! I slažem, jer neću da znaju koliko ne osjećam..